Elektronička glazba i grafički dizajn te vizualne instalacije uvijek su išli ruku pod ruku, još od doba papirnatih flajera i tzv. VJ-inga do današnjih online kanala izražavanja. Jedan od najistaknutijih promotora prožimanja glazbe i vizualnog izražavanja u nas je Marijan Felver, DJ i organizator brojnih glazbenih događanja, konstanta već gotovo 30 godina na području elektroničke glazbe. Od kasnih 90-ih veliku pozornost pridaje vizualnom identitetu svojih partija, nastojeći promovirati inovativnost te talent mladih ili već etabliranih dizajnera i umjetnika.
“Tiho nadmetanje mi se sviđa. U samim muzičkim počecima o umjetnosti nisam znao puno, zapravo gotovo ništa. Osim što sam bio mlad, znatiželjan i inatljiv, nekako sam imao sreću zateći se u krugu ljudi koji su o tim stvarima znali više od mene. Svijet u kojem sam glazbeno stvarao imao je pak svoja pravila rada i svoj rukopis komunikacije, a mene je nakon nekog vremena ta rigidnost počela bosti u oči. Ne mogu točno imenovati utjecaje koji su odigrali važnu ulogu u ovom našem radu, niti nam je umjetnička scena bila fokus. Ako se radi o integriranim osobama, teško je i razdvojiti poticaje. Rekao bih da se sve ovo vrijeme tu uvijek radilo o zbroju trenutačnih doživljaja i stanja, s podrazumijevajućim iskustvom, u krugovima ljudi u kojima sam se kretao ili koje je moja muzika kretala oko mene”, kaže Marijan Felver.
*Marijan Felver / foto: Hrvoje Štefotić
Felverovo promišljanje koncepta vizualnog identiteta začeto je 1999. početkom serije glasovitih partija Stereo Studio kojom je u Zagreb u to vrijeme doveden novi londonski techhouse zvuk. Inovativnom zvuku i konceptu partija u tada novom prostoru Tvornice sjajno je pristajao i originalan vizualni identitet. Nekoć, prije interneta, flajeri su bili nositelji vizualnog identiteta i glavni promotivni kanal. U tom nadmetanju dizajnera, posebno se isticao minimalistički dizajn Numena za Stereo Studio. Serija flajera tiskana na vakuumiranoj plastici danas ima status legende.
*Plakati i letci koje su Numenovci radili za Stereo Studio
“U doslovno svakodnevnom druženju u to vrijeme, moji prijatelji Toni Uroda, Sven Jonke, Nikola Radeljković, Jelenko Herzog, Christoph Katzler i ja vrlo smo rijetko mislili da su stvari poredane na dobar način i voljeli smo u našim maštama intervenirati u gotovo svim područjima naših interesa. A voljeli smo i izazivati. U takvim smo ‘nadmetanjima’ osmislili naziv i realizirali vizualni identitet i za prvu sezonu Stereo Studija. Ime nam se samo po sebi nametnulo jer sve se događalo u bivšem studiju Radio Televizije Zagreb, u današnjem klubu Tvornica. Numen tada još nije postojao kao kolektiv. Tek nakon što smo našim radom osvojili prvu nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva na Hrvatskom bijenalu grafičkog dizajna, oni se pretvaraju u Numen, a svi zajedno postajemo zamijećeni”, ističe Felver.
Član Numena, Sven Jonke, danas otkriva kako su radovi nastajali gotovo u komuni. “Bili smo studenti i živjeli zajedno u vrijeme revolucije elektroničke glazbe. Upoznali smo tada Felvera koji je stalno navraćao kod nas i podgrijavao nevjerojatnu kreativnu energiju u kojoj smo se našli. Radili smo uglavnom po noći i spavali do 4 popodne, tako da ponekad zimi nismo ni vidjeli danje svjetlo. Marijan bi preslušavao nove ploče kod nas, a mi bismo tada radili na našim prvim računalima. Ja na svom prvom Mackintoshu kojeg sam 1995. uspio dovesti iz Švicarske. U euforiji, koja bi nerijetko nastala, znali smo tako i zaplesati usred posla”, smije se danas Jonke.
Uz flajere, radili su i na dekorativnim scenografijama. “Mogli bismo reći da smo se prvi bavili VJ-ingom u Hrvatskoj. Za današnje pojmove primitivnim tehnikama stvarali smo uživo forme u trenucima muzike. No, izgradili smo tako i sebe te kroz muziku reflektirali dizajn koji je tada također proživljavao revoluciju početkom masovne upotrebe kompjutera”, otkriva Jonke.
*Numenove scenografije za Stereo Studio
Cijela priča oko izrade flajera za Stereo Studio danas zvuči prilično romantično. Svi su tih godina uzbuđeni i nestrpljivi jedva čekali sljedeći flajer, kako oni uključeni u proces izrade, tako i partijaneri i sakupljači. Naime, osim unaprijed zadanog obrasca, nitko nije znao ništa drugo – niti koje će boje biti plastika, a niti kakva će ilustracija biti sljedeća. Obično je Jonke odlazio u Maribor u jednu tvornicu plastike, gdje su otkupljivali ostatke bala plastike, i prema tome oblikovali sve ostalo.
“Ideja o plastičnim flajerima nastala je nakon što smo na fakultetu izrađivali plastične makete. Sviđalo nam se što nam plastika daje mogućnost reljefnih formi. U gotovo gerilskim uvjetima vakuumirali smo svakog tjedna plastiku. Reakcija je bila sjajna. Ljudi bi ih razgrabili dok smo ih dijelili i nisu ih bacali”, prisjeća se Sven Jonke, dodajući kako mnogi i danas brižljivo čuvaju flajere u svojim kolekcijama.
Drugi istaknuti član ekipe, Toni Uroda, naglašava da izrada tih flajera nije bila komplicirana. “U dizajnu za Stereo Studio naglasili smo repetitivni aspekt elektroničke glazbe, a izazov je bio rješavati stvari s minimumom elemenata. Izrada tehnologijom vakuumirane plastike, koja se obično koristi u proizvodnji ambalaže za bombonijere, bila je tek nešto skuplja od uobičajenog offset tiska na papiru, a smo izradu povjerili malim obrtnicima na Trešnjevci”, kaže Uroda.
Vizualni identitet Stereo Studija pratio je i dizajn prostora u Tvornici. Za to je u početku bio zadužen Ivan Marušić Klif koji je obogaćivao scenografiju partija svojim dovitljivim intervencijama. “Na zadnjoj strani Tvornice u to doba se na vrhu tribina nalazilo golemo platno – cca 20×4 m. Na pozornicu sam postavio projektore i projicirao iza leđa publike. Malo čudna pozicija, ali DJ-i su uživali u nesvakidašnjoj poziciji projekcijskog platna. Radio sam sa 7-8 profesionalnih dijaprojektora pod kompjuterskom kontrolom. Godinama sam stvarao slajdove, obično u velikim serijama, koristeći razne metode izrade – fotokopiranje, grafički film, ručno koloriranje, fotografiranje televizora i video ekrana, fotografiranje vlastitih instalacija i optičkih trikova…”, kaže Klif.
*Klifovi slajdovi
Po partiju je baratao s tristotinjak dijapozitiva, a raspored projekcija na tom velikom platnu mijenjao je ručno, pomičući projektore, konstantno stvarajući nove kolaže i dobivajući scenografska rješenja. “To je bilo vrijeme preokreta kada su video projektori polako postajali dovoljno jeftini da ih se može rentati za partije. Radio sam s onim što mi je bilo na raspolaganju – jedna video kamera, video mikser, primitivni video titler i povremeno VHS”, otkriva danas poznati multimedijalni umjetnik. Na takva rješenja ga je, dodaje, nagnala empirija. “Dolazio sam sa strane VJ-inga, trening mi je likovnjački, a ne dizajnerski, dok mi je pristup empirički – isprobati stvari i raditi iz iskustva”, ističe Ivan Marušić Klif.
Kad mu je ponestalo vremena, naslijedio ga je Ivan Slipčević koji je Klifu i pomagao u prvoj fazi. U Slipčevićevoj ekipi bili su i Željka Biličić te Tomislav Domes. “Preuzeli smo Klifovu ideju te tehniku i setup, radeći na analognim video miksetama i s dijaprojektorima. U klubu smo postavljali kamere, spojili ih na jedan ili dva video miksera te snimali DJ-e na nastupima i uživo projicirali signal na platna, dodajući razne efekte. Radili smo bez gotovih materijala, miksali smo jedino sampleove s VHS-a sa slikom i uživo režirali”, objašnjava Slipčević.
Držali su se tada estetike kakva je vladala u eri MTV-a. “Stvarali smo svojevrsni mozaik remećenjem boja i prikazivanjem ljudi i elemenata u pozitivu ili negativu. Bilo je to prilično bazično, ali smo efektima davali interakciju s glazbom, iskorištavajući zadani arhitektonski prostor u Tvornici projekcijama i na polukrugu iznad stepenica. Godinama smo to radili svaki tjedan i s vremenom se razvijali te uvodili svoje elemente u elektroničku scenografiju, kako smo je sami nazivali”, dodaje Ivan Slipčević. On i Tomislav Domes su se kasnije, inspirirani zvukom koji je gajio Stereo Studio, otisnuli i u glazbene vode. Projektom Zvuk broda producirali su i izvodili vlastitu elektroničku glazbu.
*“Elektroničke scenografije” Ivana Slipčevića za Stereo Studio
Drugu je fazu Stereo Studija pratio i novi grafički dizajn flajera kojeg potpisuju Bojan Matoš, Ana Galić i Luka Kuharić, okupljeni u kolektiv Pitbull 44. I ovaj je tim koristio originalna rješenja poput albuma u koji su se flajeri lijepili poput sličica. U suradnji s Felverom, ponovo je izabran zanimljiv materijal za izradu flajera – paus papir dobre kvalitete koji se nije mogao gužvati. I ovi su radovi za Stereo Studio ovjenčani nagradom Hrvatskog dizajnerskog društva iste godine kad i Numenovi, a autorima je to tada bila svojevrsna odskočna daska za kasnije uspješne karijere u dizajnu. “Rad za Stereo Studio projekt dopuštao mi je potpunu slobodu, koju do tada nisam osjetio kod niti jednog naručitelja posla, a s Felverom nismo osjetili samo puno povjerenje u naš rad, već je on i aktivno sudjelovao u nastanku i kreiranju pojedinih ideja”, rekao je Bojan Matoš.
*Album za samoljepljive flajere (autori: Pitbull 44 i Marijan Felver)
*Flajeri za Stereo Studio s potpisom kolektiva Pitbull 44
Nakon ere Stereo Studija, scena elektroničke glazbe bila je pomalo zamrla, a njezin kasniji ponovni zamah pratile su nove okolnosti kad je u pitanju dizajn. Tehnologija je napredovala, pa flajeri i plakati danas nisu glavni mediji komunikacije, već su to društvene mreže čiji su zadani parametri potpuno drukčiji. Unatoč ograničenjima facebooka, dobro se u tome snašla ilustratorica Vendi Vernić svojim dizajnom za seriju partija forty:love prije dvije godine u Mastersu. Izazovno joj je bilo naći izraz koji će spojiti njezin crtački rukopis i glazbu, s čijom scenom nije bila najbolje upoznata.
“Iako su voditelji tog klupskog programa, Marijan Felver i Pepi Jogarde, moj rad upoznali prvenstveno putem ilustracije prema literarnim predlošcima, kroz koje sam najviše eksponirana, u njihovom glazbenom izričaju i cijelom konceptu vidjela sam potencijal za razvoj vizuala apstraktnijeg rukopisa. Prvi zadatak bio je pronaći nešto što korespondira i s glazbom i sa samim nazivom, koji je zapravo termin iz tenisa, da se razlikuje od drugih programa i projekata, kako tuđih, tako i njihovih, te da nije nešto što opet cijelu stvar banalizira”, kaže Vendi Vernić.
Sam karakter se ipak definirao tek kad se nanizalo nekoliko rješenja, pokazavši tako da se radi o jednom likovnom jeziku koji je sposoban izraziti se kroz više pojmova, fraza, a da ostane koherentan i prepoznatljiv. “Krenuli smo s minimalističkim izrazom koji se bazirao na grafičkim elementima nalik astronomskim kartama, da bi se kroz nekoliko radova stvar malo razmahala u niz apstrahiranih formi – pomalo makroskopskih (svemir), pomalo mikroskopskih (trepetljikaš i organski oblici), no osnovna tema koju bih tu izdvojila je ipak igra likovnih elemenata. Vizuali nastaju kao crteži, koje zatim računalno manipuliram i dorađujem”, otkriva ova nagrađivana ilustratorica.
*Ilustracije Vendi Vernić za forty:love partije u Mastersu
Prošlu sezonu večeri Forty Fifty, također u Mastersu, obilježila je ponovna suradnja s Ivanom Marušićem Klifom čiji su video uradci korišteni kao coveri za evente na facebooku. “Felver me pitao da mu nekog preporučim za dizajn materijala za novu sezonu. U to vrijeme sam na osciloskopu radio video teasere za prvo izdanje mojeg Vector Hack festivala. Feki me nakon toga sreo na ulici i rekao: Imam dizajnera za Forty Fifty – to si ti! I tako smo počeli raditi. Zadani okvir bila je isključivo analogna vektorska grafika na osciloskopu. To mi je bio i prvi takav posao ikad”, otkriva Klif.
Sama realizacija vrlo je zanimljiva. “Svi videi su nastali presnimavanjem s ekrana analognog osciloskopam pri čemu elektronski snop doslovno velikom brzinom crta po ekranu osciloskopa. Titranje slike i greške su sastavni dio vizualnog jezika. Osciloskopom upravljam pomoću kompjutera, ali spoj ta dva uređaja je neobičan: spajaju se preko zvučne kartice – jedan kanal kontrolira horizontalni pomak elektronskog snopa, drugi kanal vertikalni, a treći svjetlinu snopa. Na mnogo video radova sam taj glitchani zvuk koristio kao glazbenu podlogu”, govori Ivan Marušić Klif koji se za novu sezonu Fifty Fifty prebacio na analogne video sintesajzere.
Što se tiče nove tehnologije i medija, Klif dodaje: “Promijenilo se puno toga, tehnički definitivno nabolje. Oprema je jeftinija i nabavljivija nego ikad. Nažalost, nikad nije bilo manje scenografije i VJ-inga po klubovima i partijima i to mi je dosta žalosno…”.
Nove okolnosti uvjetovale su i dizajn za Stereotip, seriju vrhunskih partija u organizaciji Felvera i Dixona, jednog od najcjenjenijih DJ-a u svijetu, koji se uz sudjelovanje najpoznatijih imena elektroničke glazbe posljednjih godina odvijaju u neuobičajenim prostorima poput Novinarskog doma ili teniskih terena u Maksimiru. Ideja im je bila za razliku od uobičajenih programa dati kreativnu slobodu suradnicima za zvuk, dizajn, svjetlo i scenografiju, slično Stereo Studiju. Kao i u tom projektu, vizualni identitet za Stereotip radi dizajner Toni Uroda. Kako ne postoji strogo određeni smjer, Uroda za svako izdanje priprema novo dizajnersko rješenje, koristeći tek ponekad elemente iz prethodnih.
“Nastojim pronaći motiv koji bi upućivao na prostor u kojem se nastupa, ali to ne činim eksplicitno nego mi služi kao polazište. Cilj je na kraju dobiti uvjerljivo tipografsko rješenje, pri čemu je prvo potrebno zadovoljiti komuniciranje osnovnih informacija, a tek onda prepoznavanje motiva vezanog uz mjesto održavanja događaja. Rješenje mora biti dovoljno otvoreno kako bi gledatelj mogao aktivno sudjelovati u komunikaciji”, navodi Uroda koji je, primjerice, za dizajn Stereotipa u Laubi koristio prepoznatljivu krivulju Ivana Kožarića ispred ulaza u taj reprezentativni izložbeni prostor.
*Plakati koje je Toni Uroda osmislio za Stereotip
Uroda u svom radu počinje s dizajnom plakata koji, doduše, nema jednaku ulogu kao prije pojave društvenih mreža, današnjeg primarnog medija komunikacije. Unatoč problemu lijepljenja na “divljim” površinama, plakati su se tako našli na ulicama uoči svakog izdanja Stereotipa, ponekad i s neobičnim modularnim rješenjima pri kojima se spajanjem dvaju ili više plakata u nizu dobila veća površina. “Plakat ima svoju predmetnost i po tome se razlikuje od dizajna koji se radi za ekran. Facebook je, nažalost, Stereotipov glavni promidžbeni medij, no zbog svojih okvira nije zahvalan za kvalitetnu vizualnu komunikaciju”, ističe Toni Uroda. U skladu s time, dizajn za nedavno izdanje Stereotipa na teniskim terenima činila su tako prigodna zanimljiva rješenja plakata, ali i vizuala na facebooku.
*Vizual za ovogodišnji Stereotip
Sličan pristup vizualnom identitetu Felver kani primjenjivati i u budućim projektima, a gledajući unatrag, rezimira: “Nakon svog ovog vremena, sa sigurnošću mogu reći da se spomenuto tiho nadmetanje svidjelo i svim mojim suradnicima. Na neki smo način svi bili bezobrazno i bezbrižno slobodni. Uvjereni i u naše poslanje i jedni u druge i u obranu te naše umjetničke utopije koju smo svi zajedno maštali. Neki procesi koje smo prolazili, za današnje vrijeme izgledaju kao zaboravljena utopija, a opet, ostalo je nekih radova koji i danas emaniraju smisao te su neodoljivi ili imaju status legende.”
*Marijan Felver
Autor: Robin Antolović / sve tekstove ovog autora potražite ovdje
Zahvaljujemo Marijanu Felveru, Ivanu Marušiću Klifu, Bojanu Matošu, Numenu, Ivanu Slipčeviću, Toniju Urodi i Vendi Vernić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
The post Stvaranje jedne umjetničke utopije appeared first on vizkultura.hr.
